Mitovi i istina o jednoj od najkontroverznijih teorija suvremene znanosti
Kada je Veliki hadronski sudarač (LHC) u CERN-u prvi put pokrenut 2008. godine, diljem svijeta pojavile su se zabrinjavajuće naslovnice:
“Znanstvenici će stvoriti crnu rupu koja će progutati Zemlju!”
Iako zvuči kao scena iz znanstvenofantastičnog filma, mnogi su ljudi u to doista povjerovali.
U medijima i na forumima počele su kružiti tvrdnje da bi sudar protona u LHC-u mogao stvoriti mini crne rupe koje bi narasle i uništile planet.
Znanstvenici su brzo reagirali: nema razloga za strah.
No kako je uopće nastao taj mit — i što o svemu tome kaže fizika?
Kako je sve počelo
Veliki hadronski sudarač je 27 kilometara dug podzemni prsten na granici između Švicarske i Francuske, gdje se protoni ubrzavaju gotovo do brzine svjetlosti i zatim međusobno sudaraju.
Ti sudari stvaraju energije slične onima koje su postojale neposredno nakon Velikog praska.
Kada su znanstvenici počeli govoriti o takvim ekstremnim energijama i gustoćama, neki su zaključili da bi se pri takvim uvjetima možda mogle stvoriti mikroskopske crne rupe.
Prema popularnim teorijama zavjere, te bi rupe zatim “pojele” sve oko sebe.
Što je zapravo crna rupa?
Crna rupa je područje u svemiru u kojem je gravitacija toliko snažna da ni svjetlost ne može pobjeći.
Nastaje kada golema zvijezda na kraju svog životnog ciklusa kolabira sama u sebe, sabijajući ogromnu masu u izuzetno mali prostor.
Takve crne rupe imaju masu veću od našeg Sunca.
Da bi se stvorila jedna takva, bila bi potrebna energija usporediva s onom u cijeloj zvijezdi — neusporedivo veća od bilo čega što ljudska tehnologija može proizvesti.
Energije koje LHC postiže su goleme u mikroskopskim razmjerima, ali su zanemarive u kozmičkim.
Mini crne rupe — teoretska mogućnost
Ipak, neki fizičari su predložili da bi se mogle stvoriti mikroskopske crne rupe u posebnim okolnostima.
Prema nekim teorijama koje uključuju dodatne dimenzije svemira, gravitacija se na vrlo malim udaljenostima može ponašati drukčije nego što pretpostavljamo.
U takvim slučajevima, moguće je da bi se pri izuzetno visokoj energiji mogle pojaviti vrlo male crne rupe.
No i ako bi nastale, one bi nestale gotovo trenutno.
Zahvaljujući Hawkingovu zračenju (koje je predvidio Stephen Hawking), takve bi crne rupe isparile u manje od 10⁻²⁶ sekundi — to je trilijunti dio trilijuntog dijela sekunde.
Drugim riječima, nestale bi prije nego što bi “shvatile” da postoje.
Što kažu eksperimenti i mjerenja?
CERN i neovisni timovi znanstvenika proveli su opsežne analize prije nego što su LHC uopće uključili.
Zaključak svih studija bio je isti: ne postoji nikakva opasnost.
Čak i ako bi se mikro crne rupe pojavile, nestale bi gotovo trenutno.
Štoviše, kozmičke zrake — čestice koje neprestano udaraju u Zemljinu atmosferu — imaju veću energiju od one koju LHC može proizvesti.
Takvi sudari događaju se milijardama godina, a Zemlja je još uvijek tu.
Kako je CERN smirio javnost
Da bi razbio mitove, CERN je 2008. objavio službeno izvješće o sigurnosti (LSAG – LHC Safety Assessment Group), u kojem se jasno navodi:
“Nema znanstvenih dokaza da bi rad LHC-a mogao predstavljati ikakvu prijetnju ljudima, okolišu ili planetu.”
Rezultate su potvrdile i neovisne komisije, uključujući Europsku komisiju.
Unatoč tome, teorije zavjere nastavile su se širiti — neki su tvrdili da CERN skriva istinu, dok su drugi išli toliko daleko da su LHC nazvali “portalom u druge dimenzije”.
Ironično, te su priče samo povećale interes javnosti za fiziku i znanost.
Što smo zapravo naučili
Umjesto da uništi svijet, CERN je otvorio vrata novim spoznajama o svemiru.
Njegovi eksperimenti doveli su do otkrića Higgsovog bozona, novih podataka o tamnoj tvari, kao i boljeg razumijevanja kvantne fizike.
Ovaj slučaj pokazuje koliko je važno jasno komunicirati znanost.
Strah se često rađa iz neznanja, ali kada se činjenice objasne jednostavno i razumljivo, znatiželja uvijek pobjeđuje strah.
Prave crne rupe
Prave crne rupe doista postoje — u središtima galaksija, pa tako i u našoj Mliječnoj stazi.
CERN ih ne stvara; on pokušava razumjeti kako one nastaju i djeluju.
Istražujući ponašanje materije pri ekstremnim energijama, znanstvenici se nadaju da će jednog dana povezati kvantnu fiziku i gravitaciju — dvije grane koje još uvijek ne surađuju u jedinstvenoj teoriji.
Zaključak
Mit o “crnoj rupi iz CERN-a” savršen je primjer kako mašta ponekad pretekne znanost.
U stvarnosti, CERN nije stroj za uništenje, nego najveći laboratorij ljudske znatiželje.
Svaki sudar čestica 100 metara ispod Ženeve nije prijetnja — već pogled u početak vremena.
I dok CERN nikada neće stvoriti pravu crnu rupu, možda će nam upravo on pomoći da razumijemo one stvarne — one koje se skrivaju duboko u svemiru, gdje prostor i vrijeme gube značenje.